Digitalno doba, ti se uhvatiš igle i konca. :) Šta je to osobeno za tekstil i njegovo oblikovanje što te privlači i ne može se preneti digitalnim medijem?

Mislim da je time što sam se uhvatila igle i konca prethodila moja opsesija starim krpama i diy- om, ali vjerujem da je glavni razlog iznika da ne gledam stalno u ekran. Danas se sve može napraviti digitalno, bolje i brže, ali šivanje gledam kao vrijeme koje provedem u vlastitom društvu bez distrakcija, neku vrstu meditacije uz manualnu radnju. Bilo to sjedenje za laptopom ili šivaćom mašinom, leđa nastradaju u oba slučaja haha.

Koliko eksperiment igra ulogu u tvom procesu stvaranja?

Igra veliku ulogu, isto kao što bi bilo dosadno da svaki dan jedeš isto. Različitim materijalima i medijima uvijek se može eksperimentirati, makar to ne mora biti toliko drastično, ponekad je dovoljno da drugačije začiniš - promijeniš debljinu konca ili pritisak na preši.

Postoji li neka tajna veza između tebe i jastuka?

Ako postoji, nisam ju još otkrila. Volim maštati o tome kako je jastuk portal u svijet snova, a svijet snova je dosta zabavan!

Komuniciraš kroz različite medije. Pa tako se izražavaš kroz hepening, instalacije u javnom prostoru, knjige, pravljenje predmeta od tekstila. Kako odlučuješ koji mediji će najbolje predstaviti priču koju želiš ispricati?

Idem po osjećaju i nekoj vlastitoj logici. Zanimljivo je skakati iz medija u medij jer uvijek nešto naučiš i shvatiš da poslije možeš iskoristiti neki štos na drugi način u drugom kontekstu. Kad radim osjećam se najopuštenije. U procesu ne mogu nikoga povrijediti osim sebe (npr. iglom ili kiselinom na grafičkim tehnikama 💓), a to nije slučaj u svakodnevnom životu i svakidašnjim situacijama. Dovoljno je da nekog krivo pogledaš i možeš mu pokvariti dan, a ovako mogu ružno gledati svoj rad tri sata u komadu jer sam nešto krivo napravila na njemu i nikom ništa.

U nekoliko navrata mi se dogodilo da su osobe s kojima sam razgovarala rekle kako ih je moj rad podsjetio na neku uspomenu, doživljaj ili drugu osobu, to mi je bilo najljepše što su mi mogli reći. Koliko god si sam sa svojim mislima kad radiš neki rad, ne kaže se uzalud da je umjetnost društvena. Želim pružiti drugima neko mjesto gdje se mogu osjećati sigurno, gdje se mogu poistovjetiti, ali i da im je zabavno. Previše je ozbiljnih tema u današnjem svijetu i svi se uvrijede na bilo koji stav, mislim da je u redu ponekad se ne opterećivati i raditi nešto što veseli druge isto koliko i tebe.

Završavanjem fakulteta sledi ozbiljno razmisljanje o budućnosti. Kako se ti osećaš po tom pitanju?

Jedan dan se osjećam, drugi dan ne haha. Šalu na stranu pokušavam ne razmišljati ozbiljno o budućnosti. Možda ću biti u nekoj drugoj državi, možda ću se izražavati kroz digitalni medij, možda ću se šetati sa psima ili čuvati koze na nekom brdu i ispuniti svoj dugogodišnji san da sam Heidi. A možda me i neće biti.

D+

Ivana Stećuk

Ivana Stećuk

DACIDA Diary